Uvijek sam se ljutila na njega. Kad bi se vracao iz škole, bacao bi torbu cim bi vidio da njegovi prijatelji igraju nogomet. A kad bih ga poslala u mesnicu, nisam bili sigurna da ce se vratiti. A škola mu nije išla najbolje”, kazala je jednom zgodom Malika Zidane, ne zaboravivši dodati:
“Njegov i uspjeh nekolicine njegovih kolega u reprezentaciji, koji su takoder sinovi imigranata, pokazuju da potomci stanovnika Crne i sjeverne Afrike mogu ostaviti trajan trag u Francuskoj.”
Njegov je otac Smail Zidan, seljak iz Aguemone u Kabilji, planinskome dijelu sjeveroistocnog Alzira omedenog gradovima Tizi-Ouzou, Bejaija, Jijel, Setif i Bourdj Bou Arreridj, koji se s obitelji doselio u Marseille.
Kabilja (arapski Al-Kabayel) je alzirska pokrajina u kojoj zive Berberi, a upravo ih je u tom dijelu Magreba najviše, oko dva milijuna. Njihov jezik amazig pripada skupini afro-azijskih jezika. Za Zidanea kazu da je ponajprije i potpuno Kabiljanin, potom Alzirac, a na kraju i Francuz.
Obitelj Zidane došla je u Marseille u potrazi za boljim zivotom. Dana 23. lipnja 1972. godine rodio se Zinedine Yazid. Zinedine je arapsko, Yazid kabiljsko ime, a on je prigrlio oba. No, to je medijima bilo “previše” pa su Yazid od pocetka preskakali, izabravši Zinedine – ništa tu nije mogao uciniti.
Njegov je otac nocu radio kao fizicki radnik. Djecu je odgajao odan svojim nacelima: s ljubavlju ali strogo. Najvazniji je bio rad, poštovanje i dijeljenje svega u obitelji.
Zinedinea je u sportski centar AS Cannes doveo trener uocivši da je darovit. U kampu regionalnog sportskog centra u gradicu Aix-en-Provenceu – sjecaju se neki od ondašnjih sudionika treninga – Zizouov otac Smail bio je roditelj koji se brigom razlikovao od ostalih. Svaki je tjedan vlakom putovao iz Marseillea u Cannes u brizi za sina. Pomagao mu je u svemu, za razliku od roditelja drugih mladih igraca.
OBITELJ MU JE SVETINJA
Obitelji je Zinedine Zidane ostao odan svih dvadeset godina blistave karijere nogometnoga virtuoza.
Odrastao je u brojnoj useljenickoj obitelji u marseilleskom predgradu La Castellane, nedaleko od luke, koje je drzava podignula upravo za siromašne doseljenike. Tu su neprestano stizali emigranti donoseci sa sobom svoje nevolje, ali i društvene norme – ne uvijek u skladu sa zakonom. No, prezivljavanju ih je poducio zivot, pocesto grub. Obitelj Zidane zivjela je skromno, gotovo siromaški. Zinedin je bio osjetljiv i slabašan pa je, ne bi li se održao u surovoj sredini marseillskoga predgrađa, naučio onaj samoobrambeni i koristan trzaj glavom.
Otac Smail ga je, da ga odvuče od lošeg društva, usmjerio k nogometu.
Zinedineov uspjeh, a najviše njegovo podrijetlo, kojim se ponosi, učinili su ga junakom francuskih doseljenika, osobito Alžiraca. Jer uvijek je spominjao zemlju svojih roditelja, svoj uži zavičaj.
A Marseille je često posjećivao i vraćao mu se. U Olimpiqueu nikad, međutim, nije igrao, a želio je. Nije zaboravio četvrti i sredinu u kojoj je odrastao, iz koje je potekao i vinuo se prema svjetskome vrhu. Danas u Marseilleu vodi zakladu za pomoć djeci.
ZAŠTIĆENA PRIVATNOST
Publicitet Zizou ne voli, a skandale izbjegava – uz njega se ne može vezati nikakva afera. Skroman je i medijima ne dopušta da zaviruju u njegov privatni život. Često sudjeluje u dobrotvornim akcijama, no istodobno je i marketinški jedno od najzapaženijih lica, s dugogodišnjim ugovorima. Oni koji ga poznaju kažu da je dobar suprug Veronique (vjenčali su se 1993.), Španjolki, nekadašnjoj plesačici.
Ima četiri sina, Enza, Lucu, Thea i Elyaza. Najstarijemu je dao ime po svom igračkom uzoru, Urugvajcu Enzu Francescoliju, nogometašu Olimpiquea, kluba u kojemu nikad nije zaigrao. Susreo ga je na Interkontinentalnom kupu za utakmice Olympije iz Montevidea i Juventusa. Tad mu je darovao svoj dres.
Nakon završnice SP-a u Njemačkoj, alžirski predsjednik Abdelaziz Bouteflika posalo mu je pismo uime Alžiraca i svoje u kojemu mu izražava solidarnost i prijateljstvo, ali i utjehu.
Karijeru je Zizou završio na neuobičajen način, no u Parizu je reprezentaciju na Place de la Concordeu dočekalo nekoliko desetaka tisuća ljudi, pozdravivši plave (Les Bleus) – kao da su pobijedili.
